Isus je satima naviještao Riječ i mnoštvo nikako nije odlazilo od njega. Svi ti ljudi dođoše iz daleka i to samo radi njega. Ostavili su svoja naselja i došli u pustinju. Ljudi, vični barem minimumu komfora, sad su u pijesku i stijenju samoće; a noć se spušta i sa sobom donosi strah; bez hrane i ikoga tko bi mnoštvu mogao pripremiti dovoljnu količinu jela.

Ono što Isus u svemu tome zna, jest to da su svi oni došli na to mjesto radi njega. Došli su sa svojim bolesnicima, i on ih je izliječio. Došli su bez ičega; sa svojim siromaštvom, i sad su gladni. Sve svoje pouzdanje stavili su u njega. Nešto ih je u njemu fasciniralo. Pogled na njega ih je zadivio, njihova srca također, gotovo nezamjetljivo njihovom znanju; tko je on!? I tako, u tim trenutcima zanosa i čežnje, nisu više razmišljali ni procjenjivali gdje su i kamo odlaze. Krenuli su za njim, daleko od svojih prebivališta u tu samoću pustinje.

Isusovi učenici međutim, nisu prestajali razmišljati i bivali su sve zabrinutiji. Imali su utisak da je sve to nerazborito. Trebalo je upozoriti Isusa da privlači svoju pažnju ne misleći na posljedice koje će uslijediti. Postoji velika opasnost da sav teret padne na njih, učenike. Nemoguće je i nema se čime nahraniti ta masa ljudi, na tom mjestu i u času samog sutona. Nameće se jedino razborito rješenje; otpustiti ljude u njihova sela gdje će naći hrane i smještaj.

To je savršeno legitiman način interpretacije tih okolnosti i situacije. Isus međutim neće slijediti tu logiku. Jer situacija u kojoj se svi nađoše vrlo je izvanredna, toliko znakovita, i postajala je sasvim transparentna. To je zacijelo situacija koju Bog vjekovima ponavlja svojem narodu, situacija u kojoj ne prestaju klijati uvijek novi izdanci čudesa božjih.

Ovdje je još jednom riječ o izlasku narodu koji ostavljaju sve jer ga požuruje ljubav. Ulaze u pustinju u koju uranjaju i ostaju bez ikakvih provizija, rezervi i izvora. Približavanjem noći, postoji napast, sve napustiti, vratiti se natrag u vlastiti udobniji ambijent. Ali povrh svega postoji začuđujući i zanosan dijalog između Isusa i njegova naroda. Mnoštvo, očarano i zaneseno Riječju, a Isus ganut i potresen jadom toga naroda. Jedni ganuti drugim, Isus i nasuprot masa naroda; dvije obale, prepuštene drugom, na tom uzvišenom mjestu dijaloga, uvjetovanog pustinjom. ""Stoga ću je, evo odvesti u pustinju , reče Bog posredstvom prorok Hošea, i njenu progovorit" srcu."" (Hoš 2, 16)

Što je masa više uranjala u samoću, tim više ju je samoća obilježavala, i što joj je više postajala sličnom, tim više je ona bivala ogoljena, lišena svega, prepuštena sebi samoj i svojem jadu, svedena na svoje siromaštvo; tim više je Bog bivao potresen tom masom i njezinom privrženošću, koju mu je nastavila iskazivati protiv svake nade. Njegova je ljubav bila izazvana, kao što je to uvijek slučaj, pa i unatoč grijeha i nevjernosti svoje zaručnice. I evo Isusa izazvana za čudo! Bog ne može ne hraniti one koji su prihvatili da budu gladni zbog njega. I Bog ne može, ne ispuniti slašću svoje prisutnosti i zbilje one koji se samotno ukorijene u pustinju zbog njega. Svaki jad i očaj je uzvišeno mjesto njegova milosrđa. Svaka samoća postaje hramom njegove prisutnosti.

Isus ni s nama ne postupa drugačije nego kako je postupao s tom masom. On nas i danas začuđuje i privlači da ga prostodušno i cjelovito slijedimo, do te mjere da riskiramo sve, čak dotle, da se izgubimo u pustinji. On nas upravo ondje očekuje da učini čudo.

Bratski objed što slavimo, jedno je od tih čuda koja Gospodin ne prestaje obnavljati, pred našim očima. Pri tom on sam uzima kruh, izriče blagoslov, lomi kruh i opet ga daje svojim učenicima, svima Gladnima Bog. Kruh koji postaje njegovim tijelom; vino koje postaje njegovom krvlju, sigurna prisutnost Gospodina među nama. Svaki blaguje po mjeri vlastite gladi, i mjera radosti svakoga je prepuna. I opet, izvori života proviru u srcu pustinje!

Antun Pećar, svećenik