Čitanja:

Još 5, 9a. 10-12

Što je prošlo, prošlo je. Narod koji je prošao dugi i teški put kroz pustinju, sada može odahnuti i prepustiti se mirovanju. Život od danas do sutra je završio. Postaju sjedilački narod, imaju svoju zemlju i temelj egzistencije. No novom se načinu života treba priučiti, kako Kanaan ne bi postao "novim Egiptom". Jer ljudi brzo zaboravljaju na Onoga kojemu imaju zahvaliti svoju sreću, kad su jednom tu sreću pronašli. Redovito slavljenje Pashe posadašnjuje onu pashalnu noć u kojoj su izašli iz Egipta, i podsjeća na to da je i u stalnome dobu uvijek iznova potreban "izlazak", kako ne bismo izgubili čežnju za Bogom.

2 Kor 5, 17-21

Tko ozdravi nakon teške bolesti, tko u poodmakloj dobi doživi "drugo proljeće", tko prebrodi krizu i ponovo vidi svjetlo - taj se osjeća kao da je "ponovo rođen". "Stari Adam" još jednom oživi, a život zadobiva vitalnost i zamah. No Pavlova rečenica "Staro uminu, novo, gle, nasta", seže mnogo dalje. Ta znamo i osjećamo: Prije ili kasnije istrošit će se naše snage, prije ili kasnije doći će kraj, prije ili kasnije dolazi smrt. U Isusu Kristu smo, međutim, već sada novo stvorenje, u njemu je na djelu Božja snaga. A Božja snaga je mlada. Ona ne samo da je smrti dorasla, nego joj je oduzela konačnu moć nad nama. S Isusovom smrću umrlo je ono staro, a u njegovu uskrsnuću nastao je novi život. Od tada je svatko tko je u Kristu novi stvor, koliko god ostario od muka, brige i same smrti. U Kristu i najstariji i najistrošeniji čovjek postaje nov. Tko je u Kristu, može "s prijateljima biti mlad. I u časti ostariti. I u starosti imati utjehu" (Eberhard Jüngel).

Lk 15, 1-3. 11-32

Ova nam prispodoba objavljuje jedno od najutješnijih i najnježnijih Božjih obilježja. Bog traži izgubljenoga sve dok ga ne nađe. Raširenih ruku čeka onoga koji se otuđio. Njegova radost nad povratkom tolika je da završava slavljem na koje su svi pozvani. Ova Isusova prispodoba poruka je prije svega "pobožnima" koji se sablažnjavaju zbog načina na koji se on ophodi prema "grešnicima". Njihova slika o Bogu je kruta i uskogrudna. Oni Bogu postavljaju mjerila, umjesto da prihvaćaju mjerila Božja. A Božje su mjerilo raširene ruke. On ne dijeli ljude na ovakve i onakve. Kakve li sreće za nas! Jer ima li koga tko nikada ne padne u zabludu, tko ne potraži drugačiji život, druge lažne bogove, tko ne izgubi sebe, izgubi Boga? Bog nam daje slobodu da idemo svojim putovima. Može mi se dogoditi da ga izgubim. No smijem se nadati da će me ponovo pronaći. I smijem se vratiti. On me ne želi izgubiti.

Molitva

Bože radosti zbog svakog čovjeka koji pronađe put nazad k tebi, zahvaljujemo ti za tvoju bezgraničnu ljubav, koja nas prihvaća otvorenih ruku kamo god mi prispjeli. Ti čezneš za nama, pobudi i u nama čežnju za tobom da te poželimo pronaći kad te izgubimo. To te molimo po Isusu Kristu, koji nam je ovom prispodobom pokazao koliko je obilno i bezuvjetno tvoje milosrđe. Amen.