Povijest benediktinskih samostana u Pagu počinje davno u doba hrvatskih narodnih vladara muškom zajednicom u Opatiji sv. Petra na Prosiki nekoliko stoljeća prije utemeljenja ženske benediktinske zajednice u starome Pagu. Povijest ženske zajednice isto tako je duga i bogata, pa je stoga samo fragmentarno prikazujemo.

1485. godine, 13. travnja papinskom bulom rješava se pitanje preseljenja redovnica. Iz tog značajnog dokumenta saznajemo da su crkva i samostan na svoj trošak podigli bogati paški supružnici bez djece Juraj Pogančić i njegova žena Milica.

U samostanu se govorilo isključivo hrvatskim jezikom. Redovnice su razvile vrlo bogatu i raznoliku djelatnost, posebno u odgoju za žensku djecu od 1519. godine. Benediktinke su poučavale čipkarstvo, a čipke prodavale u Mlecima i kasnije u Austriji. One su zaslužne što se čipkarstvo proširilo gradom Pagom.

1842. U samostanu je postojala besplatna pučka škola sa stručnim koludricama učiteljicama.

1919. Otvoreno je prvo privatno zabavište u samostanu koje su također vodile koludrice.

1941-1945. Za vrijeme II. svjetskog rata samostan je organizirao prehranu djece i siromaha otoka Paga.

1991-1995. Za vrijeme Domovinskog rata Paške koludrice ponovno dijele sa stanovništvom Paga i sa izbjeglicama najteže trenutke. Povezuju se sa Caritasom Italije i Francuske i prijateljima samostana u svijetu. One primaju i smještaju mnogobrojne izbjeglice, dijele lijekove, hranu, odjeću i obuću.

Iz navedenih podataka možemo zaključiti veličinu i povijesno-kulturnu vrijednost samostana benediktinki koje su tijekom svoje duge povijesti molile i radile s ljudima ovoga grada, ali i za ljude ovoga grada, čuvajući svetinje koje su baštinile promičući hrvatsku kulturu na ponos našoj domovini.

Više o povijesti paških benediktinki pročitajte ovdje.