Petak, 9. svibnja

Čitanja:

Dj 25, 13-21

Nitko se ne osjeća nadležnim za «Pavlov slučaj». Ne može ga se nikamo svrstati. Koliki se ljudi i danas šalju od nemila do nedraga zato što se nitko za njih ne želi proglasiti nadležnim i preuzeti odgovornost? I tako za te ljude počinje lanac patnje. Zauzimam li se za ljude kojima prijeti neprestano odgađanje rješenja, deportacija, egzistencijalni slom?

Iv 21, 1. 15-19

Puna su usta bila Petru, kad je u noći prije Isusove smrti tvrdio: «Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću!» Čak i ako bi trebalo umrijeti s njime, on ga neće zatajiti! Triput ga je Petar zatajio iz straha za vlastitu kožu. Bio je to presudni čas u njegovome životu! Spoznao je svu svoju slabost. Od tada je postao ponizan. I odmah mu je bilo jasno na što cilja uskrsli Isus kad ga je triput - baš onoliko puta koliko ga je zatajio - pitao o njegovoj ljubavi. Iz pitanja u pitanje Petar je bivao sve žalosniji. Može li još uopće stajati iza vlastitih osjećaja i riječi nakon onoga što se dogodilo? Jedino na što se sada može osloniti jest ovo: Isus ga poznaje i Isus je njemu vjeran - a ne obrnuto. Trenutak spoznaje o tome koliko malo može učiniti, koliko je slab kad njegova vjernost dođe u kušnju, ujedno je trenutak kad se posve predaje Isusu. I tek je tada spreman nasljedovati ga. Bog čini s njime ono što sam ne bi mogao učiniti. - Upravo je to poniznost: poznavati vlastite granice, znati da sam ne mogu izvršiti svoju životnu zadaću. Čak i ako imam za to dobru volju, potrebna mi je snaga koja mi može biti samo darovana. I moram se otvoriti onome što Bog sa mnom želi učiniti. To je nasljedovanje. Što ne mogu sam, daje mi se kao dar. Ta sigurnost naziva se vjerom.

Molitva

Bože ljubavi, ti daješ da upoznamo svoje slabosti a ipak ostaješ na našoj strani. Kao što si osposobio siromašnog ribara Petra, tako i nas učini sposobnima kako bismo dali mnogo prostora i vremena ljubavi. To te molimo po Isusu Kristu, za kojega je poniznost preobrazba u istini. Amen.